Teorija klasne borbe Karla Marxa

Teorija klasne borbe Karla Marxa središnji je stup marksističke misli i jedan od najutjecajnijih koncepata u sociologiji, političkim znanostima i ekonomiji. Služi kao okvir za razumijevanje povijesti ljudskih društava, dinamike ekonomskih sustava i odnosa između različitih društvenih klasa. Marxovi uvidi u klasnu borbu nastavljaju oblikovati suvremene rasprave o društvenoj nejednakosti, kapitalizmu i revolucionarnim pokretima. Ovaj će članak istražiti temeljna načela Marxove teorije klasne borbe, njezin povijesni kontekst, njezine filozofske korijene i njezinu važnost za moderno društvo.

Povijesni kontekst i intelektualno podrijetlo klasne borbe

Karl Marx (1818. – 1883) razvio je svoju teoriju klasne borbe tijekom 19. stoljeća, vremena obilježenog industrijskom revolucijom, političkim preokretom i porastom društvenih nejednakosti u Europi. Širenje kapitalizma transformiralo je tradicionalna agrarna gospodarstva u industrijska, što je dovelo do urbanizacije, rasta tvorničkih sustava i stvaranja nove radničke klase (proletarijata) koja je radila u teškim uvjetima za niske plaće.

To je razdoblje također obilježeno oštrim podjelama između buržoazije (kapitalističke klase koja je posjedovala sredstva za proizvodnju) i proletarijata (radničke klase koja je prodavala svoj rad za plaću. Marx je ovaj ekonomski odnos vidio kao inherentno izrabljivački i nejednak, što je raspirivalo napetosti između dviju klasa.

Na Marxovu teoriju duboko su utjecala djela ranijih filozofa i ekonomista, uključujući:

• G.W.F. Hegel: Marx je prilagodio Hegelovu dijalektičku metodu, koja je tvrdila da se društveni napredak događa kroz rješavanje proturječja. Međutim, Marx je modificirao ovaj okvir kako bi naglasio materijalne uvjete i ekonomske čimbenike (povijesni materijalizam), a ne apstraktne ideje.
• Adam Smith i David Ricardo: Marx se oslanjao na klasičnu političku ekonomiju, ali je kritizirao njen neuspjeh da prepozna eksploatatorsku prirodu kapitalističke proizvodnje. Smith i Ricardo smatrali su rad izvorom vrijednosti, ali Marx je istaknuo kako kapitalisti izvlače višak vrijednosti od radnika, što dovodi do profita.
• Francuski socijalisti: Marxa su inspirirali francuski socijalistički mislioci poput SaintSimona i Fouriera, koji su bili kritični prema kapitalizmu, iako je odbacio njihove utopijske vizije u korist znanstvenog pristupa socijalizmu.

Marxov povijesni materijalizam

Marxova teorija klasne borbe usko je isprepletena s njegovim konceptom povijesnog materijalizma. Povijesni materijalizam tvrdi da materijalni uvjeti društva njegov način proizvodnje, ekonomske strukture i radni odnosi određuju njegov društveni, politički i intelektualni život. Prema Marxovom gledištu, povijest je oblikovana promjenama u tim materijalnim uvjetima, što dovodi do transformacija u društvenim odnosima i dinamici moći između različitih klasa.

Marx je podijelio ljudsku povijest u nekoliko faza na temelju načina proizvodnje, a svaku od njih karakteriziraju klasni antagonizmi:

• Primitivni komunizam: predklasno društvo u kojem su se resursi i imovina zajednički dijelili.
• Robovsko društvo: Porast privatnog vlasništva doveo je do iskorištavanja robova od strane njihovih vlasnika.
• Feudalizam: U srednjem vijeku, feudalci su posjedovali zemlju, a kmetovi su je obrađivali u zamjenu za zaštitu.
• Kapitalizam: Moderno doba, obilježeno dominacijom buržoazije, koja kontrolira sredstva za proizvodnju, i proletarijata, koji prodaje svoj rad.

Marx je tvrdio da svaki način proizvodnje sadrži unutarnje kontradikcije—uglavnom borbu između tlačitelja i potlačenih klasa—koje na kraju dovode do njegovog pada i pojave novog načina proizvodnje. Na primjer, proturječja feudalizma dovela su do kapitalizma, a proturječja kapitalizma će zauzvrat dovesti do socijalizma.

Ključni pojmovi u Marxovoj teoriji klasne borbe

Način proizvodnje odnosi se na način na koji društvo organizira svoje ekonomske aktivnosti, uključujući proizvodne snage (tehnologiju, rad, resurse) i proizvodne odnose (društvene odnose temeljene na vlasništvu i kontroli resursa. U kapitalizmu se način proizvodnje temelji na privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, što stvara temeljnu podjelu između dvije primarne klase:

• Buržoazija: kapitalistička klasa koja posjeduje sredstva za proizvodnju (tvornice, zemlju, strojeve) i kontrolira ekonomski sustav. Svoje bogatstvo crpe iz iskorištavanja rada, izvlačeći višak vrijednosti od radnika.
• Proletarijat: Radnička klasa koja ne posjeduje sredstva za proizvodnju i mora prodati svoju radnu snagu da bi preživjela. Njihov rad stvara vrijednost, ali toni primaju samo dio toga u plaći, dok ostatak (višak vrijednosti) prisvajaju kapitalisti.

Jedan od Marxovih najvažnijih doprinosa ekonomiji je njegova teorija viška vrijednosti, koja objašnjava kako se izrabljivanje događa u kapitalističkoj ekonomiji. Višak vrijednosti je razlika između vrijednosti koju je proizveo radnik i plaće koju plaća. Drugim riječima, radnici proizvode više vrijednosti nego što im je nadoknađeno, a taj višak buržoazija prisvaja kao profit.

Marx je tvrdio da je ovo izrabljivanje u srcu klasne borbe. Kapitalisti nastoje maksimizirati svoj profit povećanjem viška vrijednosti, često produljenjem radnog vremena, intenziviranjem rada ili uvođenjem tehnologija koje povećavaju produktivnost bez povećanja plaća. Radnici, s druge strane, nastoje poboljšati svoje plaće i uvjete rada, stvarajući inherentni sukob interesa.

Marx je vjerovao da vladajuća klasa ne samo da dominira ekonomijom, već također vrši kontrolu nad ideološkom nadgradnjom institucijama kao što su obrazovanje, religija i mediji koje oblikuju uvjerenja i vrijednosti ljudi. Buržoazija koristi ideologiju kako bi održala svoju dominaciju promičući ideje koje opravdavaju postojeći društveni poredak i zamagljuju stvarnost izrabljivanja. Ovaj proces dovodi do onoga što je Marx nazvao lažna svijest, stanja u kojem radnici nisu svjesni svojih pravih klasnih interesa i sukrivci su vlastitog izrabljivanja.

Međutim, Marx je također tvrdio da će proturječja kapitalizma s vremenom postati toliko očita da će radnici razviti klasnu svijest svijest o svojim zajedničkim interesima i njihovoj kolektivnoj moći da izazovu sustav.

Prema Marxu, klasna borba između buržoazije i proletarijata u konačnici će dovesti do revolucionarnog svrgavanja kapitalizma. Marx je vjerovao da kapitalizam, kao i prethodni sustavi, sadrži inherentne proturječnosti koje će na kraju uzrokovati njegov kolaps. Dok se kapitalisti natječu za profite, koncentracija bogatstva i ekonomske moći u rukama manjeg broja dovela bi do sve većeg osiromašenja i otuđenja radničke klase.

Marx je zamislio da će proletarijat, kada postane svjestan svoje potlačenosti, ustati u revoluciji, preuzeti kontrolu nad sredstvima za proizvodnju i uspostaviti novo socijalističko društvo. U tom prijelaznom razdoblju Marx je predvidio uspostavu diktature proletarijata — privremene faze u kojoj će radnička klasa držati političku vlast i potisnuti ostatke buržoazije. Ova bi faza utrla put konačnom stvaranju društva bez klasa i države: komunizma.

Uloga klasne borbe u povijesnim promjenama

Marx je klasnu borbu smatrao pokretačkom snagom povijesne promjene. U svom poznatom djelu,Komunistički manifest(1848), u koautorstvu s Friedrichom Engelsom, Marx je objavio: Povijest svih dosadašnjih društava je povijest klasnih borbi. Od drevnih robovskih društava do modernih kapitalističkih društava, povijest je oblikovana sukobom između onih koji kontroliraju sredstva za proizvodnju i onih koje ona iskorištavaju.

Marx je tvrdio da je ova borba neizbježna jer su interesi različitih klasa fundamentalno suprotstavljeni. Buržoazija teži maksimiziranju profita i održavanju kontrole nad resursima, dok proletarijat nastoji poboljšati svoje materijalne uvjete i osigurati ekonomsku jednakost. Taj će antagonizam, prema Marxu, biti razriješen samo revolucijom i ukidanjem privatnog vlasništva.

Kritike Marxove teorije klasne borbe

Iako je Marxova teorija klasne borbe bila vrlo utjecajna, također je bila predmetom brojnih kritika, kako unutar socijalističke tradicije, tako i iz vanjskih perspektiva.

• Ekonomski determinizam: Kritičari tvrde da je Marxov naglasak na ekonomskim čimbenicima kao primarnim pokretačima povijesnih promjena pretjerano deterministički. Iako su materijalni uvjeti svakako važni, drugi čimbenici, kao što su kultura, religija i individualno djelovanje, također igraju značajnu ulogu u oblikovanju društava.
• Redukcionizam: Neki znanstvenici tvrde da Marxova usredotočenost na binarnu opoziciju između buržoazije i proletarijata previše pojednostavljuje složenost društvenih hijerarhija i identiteta. Na primjer, rasa, spol, etnička pripadnost i nacionalnost također su važne osovine moći i nejednakosti kojima se Marx nije adekvatno pozabavio.
• Neuspjeh marksističkih revolucija: U 20. stoljeću Marxove su ideje nadahnule brojne socijalističke revolucije, ponajviše u Rusiji i Kini. Međutim, te su revolucije često dovele do autoritarnih režima, a ne do bezklasnih društava bez države koje je Marx zamislio. Kritičari tvrde da je Marx podcijenioizazove postizanja pravog socijalizma i propustili su objasniti mogućnost korupcije i birokratske kontrole.

Važnost klasne borbe u modernom svijetu

Iako je Marx pisao u kontekstu industrijskog kapitalizma 19. stoljeća, njegova teorija klasne borbe ostaje relevantna i danas, osobito u kontekstu rastuće ekonomske nejednakosti i koncentracije bogatstva u rukama globalne elite.

U mnogim dijelovima svijeta jaz između bogatih i siromašnih i dalje se produbljuje. Dok se priroda rada promijenila zbog automatizacije, globalizacije i uspona ekonomije koncerata radnici se i dalje suočavaju s nesigurnim uvjetima, niskim plaćama i izrabljivanjem. Mnogi suvremeni radnički pokreti oslanjaju se na marksističke ideje kako bi zagovarali bolje uvjete rada i socijalnu pravdu.

U eri globalnog kapitalizma, dinamika klasne borbe postala je složenija. Multinacionalne korporacije i financijske institucije imaju ogromnu moć, dok je rad sve više globaliziran, s radnicima u različitim zemljama povezanim lancima opskrbe i transnacionalnim industrijama. Marxova analiza kapitalističke tendencije koncentriranja bogatstva i iskorištavanja rada ostaje snažna kritika globalnog ekonomskog poretka.

Marksistička teorija nastavlja nadahnjivati ​​političke pokrete diljem svijeta, osobito u regijama u kojima je neoliberalna ekonomska politika dovela do društvenih nemira i nejednakosti. Bilo kroz pozive na veće plaće, univerzalnu zdravstvenu skrb ili ekološku pravdu, suvremene borbe za društvenu i ekonomsku jednakost često odražavaju Marxovu kritiku kapitalizma.

Transformacija kapitalizma i nove klasne konfiguracije

Kapitalizam je prošao kroz značajne transformacije od Marxova vremena, razvijajući se kroz različite faze: od industrijskog kapitalizma 19. stoljeća, preko državno reguliranog kapitalizma 20. stoljeća, do neoliberalnog globalnog kapitalizma 21. stoljeća. Svaka je faza donijela promjene u sastavu društvenih klasa, proizvodnim odnosima i prirodi klasne borbe.

U naprednim kapitalističkim gospodarstvima, prijelaz s industrijske proizvodnje na gospodarstva temeljena na uslugama promijenio je strukturu radničke klase. Dok su tradicionalni industrijski poslovi opali na Zapadu zbog outsourcinga, automatizacije i deindustrijalizacije, poslovi u uslužnom sektoru su se povećali. Ova promjena dovela je do pojave onoga što neki znanstvenici nazivaju prekarijatom — društvenom klasom koju karakterizira nesigurno zaposlenje, niske plaće, nedostatak sigurnosti radnog mjesta i minimalne naknade.

Prekarijat, različit od tradicionalnog proletarijata i srednje klase, zauzima ranjiv položaj unutar modernog kapitalizma. Ti se radnici često suočavaju s nestabilnim radnim uvjetima u sektorima kao što su trgovina na malo, ugostiteljstvo i gig ekonomije (npr. vozači s dijeljenim prijevozom, slobodni radnici. Marxova teorija klasne borbe ostaje relevantna u ovom kontekstu, budući da prekarijat doživljava slične oblike izrabljivanja i otuđenja koje je on opisao. Konkretno, ekonomija koncerata primjer je kako su se kapitalistički odnosi prilagodili, s tvrtkama koje izvlače vrijednost od radnika dok izbjegavaju tradicionalnu radnu zaštitu i odgovornosti.

Uz tradicionalnu buržoaziju, koja posjeduje sredstva za proizvodnju, u suvremenom kapitalizmu pojavila se nova menadžerska klasa. Ova klasa uključuje korporativne rukovoditelje, visokorangirane menadžere i profesionalce koji imaju značajnu kontrolu nad dnevnim operacijama kapitalističkih poduzeća, ali ne posjeduju nužno i sama sredstva za proizvodnju. Ova grupa služi kao posrednik između kapitalističke klase i radničke klase, upravljajući eksploatacijom rada u ime vlasnika kapitala.

Iako menadžerska klasa uživa značajne privilegije i veće plaće od radničke klase, ona ostaje podređena interesima kapitalističke klase. U nekim slučajevima, članovi menadžerske klase mogu se pridružiti radnicima u zagovaranju boljih uvjeta, ali češće djeluju kako bi održali profitabilnost poduzeća kojima upravljaju. Ova posrednička uloga stvara složen odnos između klasnih interesa, gdje upravljačka klasa može doživjeti i usklađivanje i sukob s radničkom klasom.

U modernom gospodarstvu temeljenom na znanju pojavio se novi segment visokokvalificiranih radnika, koji se često nazivaju kreativna klasa ili radnici znanja. Ovi radnici, uključujući softverske inženjere, akademike, istraživače i profesionalce u sektoru informacijske tehnologije, zauzimaju jedinstven položaj u capitalistički sustav. Visoko su cijenjeni zbog svog intelektualnog rada i često uživaju veće plaće i više autonomije od tradicionalnih radnika.

Međutim, ni radnici znanja nisu imuni na dinamiku klasne borbe. Mnogi se suočavaju s nesigurnošću posla, osobito u sektorima poput akademske zajednice i tehnologije, gdje privremeni ugovori, outsourcing i ekonomija koncerata postaju sve prisutniji. Brzi tempo tehnoloških promjena također znači da su radnici u tim sektorima pod stalnim pritiskom da ažuriraju svoje vještine, što dovodi do neprestanog ciklusa obuke i doškolovanja kako bi ostali konkurentni na tržištu rada.

Unatoč njihovom relativno privilegiranom položaju, radnici znanja još uvijek su podložni eksploatatorskim odnosima kapitalizma, gdje se njihov rad pretvara u robu, a plodove njihovih intelektualnih napora često prisvajaju korporacije. Ta je dinamika posebno očita u industrijama kao što je tehnološka, ​​gdje tehnološki divovi izvlače ogromne profite iz intelektualnog rada programera softvera, inženjera i podatkovnih znanstvenika, dok sami radnici često malo govore o tome kako se njihov rad koristi.

Uloga države u klasnoj borbi

Marx je vjerovao da država funkcionira kao instrument klasne vladavine, dizajniran da služi interesima vladajuće klase, prvenstveno buržoazije. Državu je promatrao kao entitet koji nameće dominaciju kapitalističke klase pravnim, vojnim i ideološkim sredstvima. Ova perspektiva ostaje kritična leća za razumijevanje uloge države u suvremenom kapitalizmu, gdje državne institucije često djeluju na očuvanju ekonomskog sustava i suzbijanju revolucionarnih pokreta.

Pod neoliberalizmom je uloga države u klasnoj borbi doživjela značajne promjene. Neoliberalizam, dominantna ekonomska ideologija od kraja 20. stoljeća, zalaže se za deregulaciju tržišta, privatizaciju javnih usluga i smanjenje državne intervencije u gospodarstvu. Iako se može činiti da ovo umanjuje ulogu države u gospodarstvu, u stvarnosti je neoliberalizam transformirao državu u alat za još agresivnije promicanje kapitalističkih interesa.

Neoliberalna država igra ključnu ulogu u stvaranju povoljnih uvjeta za akumulaciju kapitala provedbom politika kao što su smanjenje poreza za bogate, slabljenje zaštite radnika i olakšavanje protoka globalnog kapitala. U mnogim slučajevima država provodi mjere štednje koje nerazmjerno utječu na radničku klasu, režući javne usluge i programe socijalne skrbi u ime smanjenja državnog deficita. Ove politike pogoršavaju klasne podjele i intenziviraju klasnu borbu, jer su radnici prisiljeni snositi najveći teret ekonomske krize, dok kapitalisti nastavljaju gomilati bogatstvo.

U razdobljima pojačane klasne borbe, država često pribjegava izravnoj represiji kako bi zaštitila interese kapitalističke klase. Ova represija može imati mnoge oblike, uključujući nasilno gušenje štrajkova, prosvjeda i društvenih pokreta. Povijesno gledano, to se moglo vidjeti u slučajevima poput afere Haymarket u SADu (1886), gušenja Pariške komune (1871) i novijim primjerima poput policijskog nasilja protiv pokreta Žutih prsluka u Francuskoj (2018. – 2020.

Uloga države u suzbijanju klasne borbe nije ograničena na fizičko nasilje. U mnogim slučajevima država koristi ideološke alate, kao što su masovni mediji, obrazovni sustavi i propaganda, kako bi obeshrabrila klasnu svijest i promicala ideologije koje legitimiziraju status quo. Prikaz neoliberalizma kao nužnog i neizbježnog sustava, na primjer, služi za gušenje opozicije i predstavlja kapitalizam kao jedini održivi ekonomski model.

U 20. stoljeću, posebno nakon Drugog svjetskog rata, mnoge su kapitalističke države usvojile elemente države blagostanja, što je dijelom bio odgovor na zahtjeve organiziranog rada i radničke klase. Širenje mreža socijalne sigurnosti — kao što su osiguranje od nezaposlenosti, javno zdravstvo i mirovine — bio je ustupak kapitalističke klase kako bi se ublažili pritisci klasne borbe i spriječilo da revolucionarni pokreti dobiju zamah.

Socijalna država, iako nesavršena i često nedostatna, predstavlja pokušaj posredovanja u klasnom sukobu nudeći radnicima određeni stupanj zaštite od najtežih posljedica kapitalističke eksploatacije. Međutim, uspon neoliberalizma doveo je do postupnog ukidanja mnogih odredbi države blagostanja, jačajući klasne napetosti u mnogim dijelovima svijeta.

Globalni kapitalizam, imperijalizam i klasna borba

U njegovim kasnijim spisima, posebno onima pod utjecajem Lenjinove teorije imperijalizma, marksistička analiza je proširila klasnu borbu na globalnu pozornicu. Udoba globalizacije, dinamika klasnog sukoba više nije ograničena nacionalnim granicama. Iskorištavanje radnika u jednoj zemlji zamršeno je povezano s ekonomskom politikom i praksom multinacionalnih korporacija i imperijalističkih sila u drugim regijama.

Lenjinova teorija imperijalizma kao najvišeg stupnja kapitalizma daje vrijedno proširenje Marxovih ideja, sugerirajući da je globalni kapitalistički sustav karakteriziran eksploatacijom globalnog juga od strane globalnog sjevera. Kroz kolonijalizam i kasnije kroz neokolonijalnu ekonomsku praksu, bogate kapitalističke nacije izvlače resurse i jeftinu radnu snagu iz manje razvijenih nacija, pogoršavajući globalnu nejednakost.

Ova globalna dimenzija klasne borbe nastavlja se u modernom dobu, jer multinacionalne korporacije sele proizvodnju u zemlje sa slabijom zaštitom radnika i nižim plaćama. Iskorištavanje radnika u tvornicama znojnice, tvornicama odjeće i industrijama za vađenje resursa na globalnom jugu služi kao jasan primjer međunarodne prirode klasnog sukoba. Dok radnici na globalnom sjeveru mogu imati koristi od nižih potrošačkih cijena, globalni kapitalistički sustav održava oblik ekonomskog imperijalizma koji jača klasne podjele na globalnoj razini.

Globalizacija je također pojačala konkurenciju među radnicima u različitim zemljama, što je dovelo do onoga što neki nazivaju utrkom prema dnu. Dok multinacionalne korporacije nastoje maksimizirati profit, sukobljavaju radnike u različitim zemljama prijeteći premještanjem proizvodnje na lokacije s nižim troškovima rada. Ova dinamika slabi pregovaračku moć radnika i na globalnom sjeveru i na globalnom jugu, budući da su prisiljeni prihvatiti niže plaće i sve lošije uvjete rada kako bi ostali konkurentni.

Ova globalna utrka prema dnu pogoršava klasne napetosti i potkopava potencijal za međunarodnu solidarnost među radnicima. Marxova vizija proleterskog internacionalizma, gdje se radnici svijeta ujedinjuju protiv svojih kapitalističkih tlačitelja, otežana je neravnomjernim razvojem kapitalizma i složenom međuigrom nacionalnih i globalnih interesa.

Tehnologija, automatizacija i klasna borba u 21. stoljeću

Brzi razvoj tehnologije, posebice automatizacije i umjetne inteligencije (AI), preoblikuje krajolik klasne borbe na načine koje Marx nije mogao predvidjeti. Iako tehnološki napredak ima potencijal povećati produktivnost i poboljšati životni standard, on također predstavlja značajne izazove za radnike i pogoršava postojeće klasne podjele.

Jedan od najhitnijih problema u kontekstu automatizacije je potencijal za rasprostranjeno premještanje poslova. Kako strojevi i algoritmi postaju sposobniji za obavljanje zadataka koji se tradicionalno obavljaju ljudskim radom, mnogi se radnici, osobito oni na niskokvalificiranim poslovima ili poslovima koji se ponavljaju, suočavaju s prijetnjom otpuštanja. Ovaj fenomen, koji se često naziva tehnološka nezaposlenost, mogao bi dovesti do značajnih poremećaja na tržištu rada i intenzivirati klasnu borbu.

Marxova analiza rada u kapitalizmu sugerira da kapitalisti često koriste tehnološki napredak za povećanje produktivnosti i smanjenje troškova rada, čime povećavaju profit. Međutim, istiskivanje radnika strojevima također stvara nova proturječja unutar kapitalističkog sustava. Kako radnici gube posao i njihova kupovna moć opada, potražnja za robom i uslugama može se smanjiti, što dovodi do ekonomske krize prekomjerne proizvodnje.

Osim automatizacije, uspon umjetne inteligencije i nadzornog kapitalizma predstavljaju nove izazove za radničku klasu. Kapitalizam nadzora, izraz koji je skovala Shoshana Zuboff, odnosi se na proces kojim tvrtke prikupljaju ogromne količine podataka o ponašanju pojedinaca i koriste te podatke za stvaranje profita. Ovaj oblik kapitalizma oslanja se na komodificiranje osobnih podataka, pretvarajući digitalne aktivnosti pojedinaca u vrijedne podatke koji se mogu prodati oglašivačima i drugim korporacijama.

Za radnike, uspon nadzornog kapitalizma izaziva zabrinutost oko privatnosti, autonomije i sve veće moći tehnoloških divova. Tvrtke mogu koristiti podatke i umjetnu inteligenciju za praćenje produktivnosti radnika, praćenje njihovog kretanja, pa čak i predviđanje njihovog ponašanja, što dovodi do novih oblika kontrole i iskorištavanja radnog mjesta. Ova dinamika uvodi novu dimenziju u klasnu borbu, budući da se radnici moraju snalaziti u izazovima rada u okruženju u kojem se svaki njihov postupak nadzire i pretvara u robu.

Suvremeni pokreti i oživljavanje klasne borbe

Posljednjih godina došlo je do oživljavanja klasno utemeljenih pokreta koji se oslanjaju na marksističku prnačela, čak i ako se eksplicitno ne identificiraju kao marksistička. Pokreti za ekonomsku pravdu, radnička prava i socijalnu jednakost uzimaju maha diljem svijeta, odražavajući rastuće nezadovoljstvo sve dubljim nejednakostima i izrabljivačkim praksama globalnog kapitalizma.

Pokret Occupy Wall Street, koji je započeo 2011., bio je istaknuti primjer masovnog prosvjeda koji se usredotočio na pitanja ekonomske nejednakosti i klasne borbe. Pokret je popularizirao koncept 99%, naglašavajući veliku razliku u bogatstvu i moći između 1% najbogatijih i ostatka društva. Iako pokret Occupy nije rezultirao trenutnom političkom promjenom, uspio je staviti pitanja klasne nejednakosti u prvi plan javnog diskursa i nadahnuo kasnije pokrete koji su zagovarali ekonomsku pravdu.

Radnički pokreti i dalje su središnja sila u suvremenoj klasnoj borbi. U mnogim zemljama radnici su organizirali štrajkove, prosvjede i kampanje tražeći bolje plaće, sigurnije radne uvjete i pravo na sindikalno udruživanje. Ponovno oživljavanje radničkog aktivizma u sektorima kao što su brza hrana, maloprodaja i zdravstvena skrb odražava sve veće prepoznavanje izrabljivanja s kojim se suočavaju niskoplaćeni radnici u globalnom gospodarstvu.

Uspon novih radničkih sindikata i radničkih zadruga također predstavlja izazov dominaciji kapitala. Ovi pokreti nastoje demokratizirati radno mjesto dajući radnicima veću kontrolu nad uvjetima njihovog rada i raspodjelom profita.

Zaključak: Trajnost Marxove teorije klasne borbe

Teorija klasne borbe Karla Marxa ostaje moćan alat za analizu dinamike kapitalističkih društava i trajnih nejednakosti koje ona stvaraju. Dok su specifični oblici klasnog sukoba evoluirali, temeljna suprotnost između onih koji kontroliraju sredstva za proizvodnju i onih koji prodaju svoj rad traje. Od uspona neoliberalizma i globalnog kapitalizma do izazova koje postavlja kapitalizam automatizacije i nadzora, klasna borba nastavlja oblikovati živote milijardi ljudi diljem svijeta.

Marxova vizija besklasnog društva, u kojem je iskorištavanje rada ukinuto, a ljudski potencijal u potpunosti ostvaren, ostaje daleki cilj. Ipak, rastuće nezadovoljstvo ekonomskom nejednakošću, ponovno oživljavanje radničkih pokreta i sve veća svijest o ekološkim i društvenim troškovima kapitalizma sugeriraju da je borba za pravedniji i ravnopravniji svijet daleko od kraja.

U ovom kontekstu, Marxova analiza klasnog sukoba nastavlja nuditi vrijedne uvide u prirodu kapitalističkog društva i mogućnosti za transformativne društvene promjene. Sve dok postoji kapitalizam, postojat će i borba između kapitala i rada, čineći Marxovu teoriju klasne borbe jednako relevantnom danas kao što je bila u 19. stoljeću.